Nekaj odlomkov iz Žižkovega sestavka v Jutranjem Listu:
Paradigmatska kategorija koja razotkriva bespomoćnost znanosti i istodobno je prikriva varljivim zaslonom ekspertnog uvjeravanja je “granična vrijednost”: koliko još možemo “sigurno” zagađivati naš okoliš, koliko fosilnih goriva možemo spaliti, koliko otrovnih supstancija još ne prijeti našem zdravlju i tako dalje (ili, u rasističkoj verziji, koliko stranaca može naša zajednica integrirati bez ugrožavanja vlastitog identiteta). Očit je problem da, zbog nerazvidnosti situacije, svaka “granična vrijednost” ima aspekt fikcije ili arbitrarne simboličke intervencije u realnost – možemo li stvarno biti sigurni da je razina šećera u našoj krvi koju propisuju liječnici ispravna tako da smo u opasnosti ako je veća, a sigurni ako je niža?
Posljedica tog ograničavanja našeg znanja ne znači da ne bismo trebali preuveličavati ekološku prijetnju. Naprotiv, moramo biti još predostrožniji kad je o njoj riječ jer je situacija dubinski nepredvidiva. Recentne dvojbe o globalnom zatopljenju ne signaliziraju da stvari nisu pretjerano ozbiljne nego da su kaotičnije nego što smo mislili i da su prirodni i socijalni čimbenici zamršeno povezani. Dilema u vezi s današnjim prijetnjama ekoloških katastrofa jest: ili ih shvaćamo ozbiljno i odlučujemo danas učiniti stvari koje će se, ako se katastrofa ne dogodi, činiti smiješnima ili nećemo učiniti ništa i izgubiti sve u slučaju katastrofe.
Najgore je ako izaberemo sredinu, da poduzmemo ograničenu skupinu mjera – u tom slučaju ćemo propasti što god se dogodilo.
/…/
Jedno je sigurno: morat će se radikalno redefinirati nacionalni suverenitet i pronaći nove razine globalne suradnje.
/…/
Zahtijeva se:
– striktno egalitaristička pravda: svi bi ljudi trebali plaćati istu cijenu u eventualnom odricanju, tj. netko bi trebao odrediti za cijeli svijet iste norme po glavi potrošnje energije
– teror: nemilosrdno kažnjavanje svih koji krše zadane protektivne mjere, uključujući ozbiljna ograničavanja liberalnih “sloboda”, tehnološku kontrolu očekivanih kršitelja zakona
– voluntarizam: jedini način za suprotstavljanje prijetnji ekološke katastrofe je kolektivnim odlukama širokog spektra koje će se suprotstaviti “spontanoj” imanentnoj logici kapitalističkog razvoja.
I konačno, ali ne posljednje, sve to kombinirano s vjerom u ljude: okladiti se da velika većina ljudi podržava tako oštre mjere, vidi ih kao svoje i spremna je sudjelovati u njihovoj provedbi.
/…/
Jednom smo to zvali komunizmom.
